02.06.2016.

Kad duša zbori

Osjeti insan kroz određene periode života klonulost i nemoć. Osjeti umor duše. Tijelo ga vješto prikriva. Tragati za oporavkom, prirodna je potreba čovjeka, odustati od sebe, kukavičluk. Suprotno tome, odustati od onih, koji ti dušu umaraju, hrabrost je i borba za makar malo, dunjalučkog, mira i spokoja. I onda opet ona ista pitanja. Ima li rahatluka na dunjaluku? Postoje li ljudi, koji će nam pomoći, bezuvjetno, da pronađemo komad našeg plavog neba? Zašto nam sreća uvijek dođe polovična, rijetko kada cijela? Tražimo li na krivim mjestma ili su ovdje sva mjesta kriva?

P.S. Nije pesimizam, već se iz duše otrglo. :)


Stariji postovi


"Ako ti nešto dušu tišti, napusti to."